Ovih dana ”Madjar” razvaljuje gdje god da odeš. Europe Burnning. Temperatura se ne spušta ispod 25 stepeni i na najsjevernijem sjeveru, a koje ne mogu reci da mi ne godi.
Početkom mjeseca jula odletjesmo do španske Ibizze na desetak dana doista lijepog odmora i samo mi je žao sto ne ostadoh malo duže, da vidim tamo kraj Svjetskog Nogometnog prvenstva jer po onome što vidjeh poslije odigravanja 16-tine finala Španaca protiv Paragvaja mogu samo pretpostaviti kakva je to bila ludnica na ulicama španskih gradova poslije španske pobjede nad Njemačkom u finalu.Ta isklistarizirana frankoidna desnica smještena u (malo) gradjanskim okvirima teritorijalno podijeljene Španije i razbijene na provincije koje se uzajamno vole kao ”zadružni konji”, uz razbijenu i nikada složnu ljevicu kojoj je kao muka od kapitalizma, ali eto koristi se svim tim pogodnostima istog, i da se naravno ne zaboravi činjeničnost već mnogo puta kroz isoriju potvrdjene kršćanske metode suživota tipa pobi/protjeraj/pokrsti sve što ti se nadje na putu, e sve to zajedno čini jednu cijelinu koja figurira kao zajednička kolektivna svijest jednostavanog južnoeuropskog mnaroda, koji posjeduje i nešto našeg/vašeg/njihovog slavesnkog mentalita ! Nesto u fazonu, kad narastem bit ću Španac i živjet ću na Ibizzi ili južnoj obali “Costa De la Sol” !
Bilo kako bilo, ovogodišnja nesvrstana i prijateljska posjeta Španiji se završi, podijelismo smo se na avione, A. i J. odletješe za London, a mi nastavismo za B. Luku preko Venecije Trsta i Zagreba.
Slijedeće prebivalište, koje je bila Venecija (gdje smo ostali dvije noći) je grad koji smo u napadu znatiželje bukvalno prehodali. U gradu koji ima moć da začara putnika svojom tradicijom i bogatom istorijom, nije bilo neobično doživjeti i italijansko-venecijansku negostoljubivost do te krajnosti da te zblani svojom grubom surovom stvarnošću, koja je poslije mekane i prijatne Španije pomalo i uvrijedljiva. Venecija je ... hmmm tradicija upakovana u trošnu arhitekturu koja kanalima i kanalizacjom strši iznad stvarnosti i svakodnevnice. Ja sam samo turist koji je proveo u tom gradu tri dana i dvije noći i kao takav uskračen prvih mogučnosti davanja one prave slike, no taj grad je stvarno živa istorija. Kuće i palate iza čijih prozora su sa maskama ili bez njih živjeli pjesnici, slikari, bankari, kompozitori i danas mame svojom priviligovanošću, i sve to usprkos čestim ratovanjima kroz istoriju koju je Venecijanska Republika vodila. U svakom slučaju ... Otidji – Vidi – Vrati se !
Iz Venecije u koju smo sletjeli iz Ibize, uputili smo se naravno gdje drugdje do u Trst, obzirom da smo bili na putu za Bosnu, i to smo putovanje "odradili" vozom. To mi je bilo prvo putovanje vozom poslije ni sam ne znam koliko godina, ukoliko u putovanje vozom ne računam vožnje raznoraznim sličnim prevoznim sredstvima (underground, metro, tunelbanna). U osamdesetim se ”vozarilo” veoma često a najviše kad se išlo na more. Iz Bluke smo morali da hvatamo voz prvo za Bosanski Novi i tamo se kačiti na voz koji ide preko Knina za Šibenik ili Split, gdje smo se onda mi dalje prebacivali na brodove za Brač. Sjećam se jedne godine kada smo čekajuči baš taj voz za Bosanski Novi, koji je kasnio preko nekoliko sati, toliko dosadjivali da smo počeli brojiati kockice kojima je bila popločana stara čekaonica na Željeznickoj stanici u B. Luci. Kockice nisu bile veće od 10x10 cm i nije bilo šanse prebrojati ih u "cugu", no uspjeli smo na kraju i to izvesti i dogovorili se oko cifre 1500 ili 15000 kockica ... ne sjećam se više tačno ... bilo je veselo u svakom slučaju. Ti vozovi koji su nas ”vlačili” na more, vlačili su i raznorazne putnike, ponekima je smeto taj naš način ”turistovanja” u koji je naravno ulazilo vino ili pivo kao i visoko dignuti mentalni gardovi potkovani liberalimnim pogledima na dunjaluk oko nas zamotan u stvarnost ...
Bilo kako bilo, besprijekorno putovanje EU vozom (pa makar i ‘Ttalijanskim) od Vencije do Trsta sam proveo u čitanju ”Novegian Wood” i u ćaskanju sa jednim ‘Talijanom koji je prepoznao knjigu, ili bolje rečeno prepoznao je švedski jezik na kojem je knjiga napisana. Kako reče kasnije ima jednog druga i poslovnog partnera koji živi u Malmö i kojeg ponekada posjećuje te mu je to olakšalo posao. Interesantna faca. Nije mogao da sakrije iznenadjenje kada sam mu rekao da sam porijeklom Bosanac koji zivi u Švedskoj od 1992, a nije susprezao divljenje ni mom engleskom, koji usput rečeno i nije bez naglaska. Izmijenjašmo brojeve telefona kroz neki polugard kao kad vjeruješ da ne vjeruješ nečemu što bi ti trebalo biti sasvim normalno. No bilo kako bilo, stigošmo u Trst, nadjosmo Autobusku stanicu a Bogami i kafanu u kojoj su služili najbolji pommes frites na svijetu i okolini i koji je u poredjenju sa onim venecijanskim pommes frites izgledao kao da je iz Božje Bašće !
Poslije kratkog ali slatkog susreta sa radnicom na šubi (za koju se na kraju ispostavi da je Slovenka) gdje se prodaju karte, u svom oduševljenju, ekstazi i slavenskom zaletu, skontah da se bližimo Balkanu po nemogućnosti kupovine karata platežnom karticom. Trst je naš ! Pokušaj da podignemo pare se još više iskomlicirao traženjem ličnih karata (??) na mjenjačnici, da bi na kraju u blizini policijske stanice otkrili jedan bankomat. Dalje se zviždi ...
nastavit će se ...
