"... Napolju se treperava svjetlost prostirala sve do mjesečeve katarakte. Moje srce je sviralo prelaz iz Stairway to Heaven, ali ispod ove buke u venama, ispod osjećaja nemoći u nogama, ispod hladnim znojem natopljene kože, neki mirni tok nosio me je daleko od svega što sam bio. Vratio sam se stazom, pored čudnovato tirkiznog bazena u kojem su se utapale cijele generacije insekata, nazad do restorana.
A u restoranu će sjediti moja porodica: Sestra koja nabada buraniju s Očevog tanjura; Otac koji pažljivo reže svoj odrezak, još uvijek s šljemom na glavi, usprkos prigovorima Majke; Majka koja na Sestrinom tanjuru razdvaja krompir-pire i mrkvu, zato što Sestra mrzi kad se to dvoje dodiruje. Ja ću sjesti na svoje mjesto za stolom i Otac će me pitati gdje sam bio. Nigdje, reći ću, i on više ništa neće pitati. Bolje pojedi nešto, Majka će reći, vidi kako si blijed. Moja sestra će nam reći koliko se raduje našem safariju, i slonu, antilopi i majmunu. Sutra će biti stvarno super, uzviknut će, radosno plješćući rukama, jedva čekam. I mi ćemo se nasmijati, Majka, Otac i ja, nasmijat ćemo se, Ha, ha, ha, ha, ha, očajnički sakrivajući svoje ruke oderane konopcem...." nema dalje, dalje se zviždi iz sve snage
