2 be followed

 

Američke naftne kompanije žele „ozbiljne garancije“ iz Washingtona prije nego što naprave velike investicije u Venezueli, dok predsjednik Donald Trump poziva da podrže njegovu inicijativu za preoblikovanje energetskih tržišta.

Američki zvaničnici su u srijedu u Miamiju održali ključne razgovore s vodećim energetskim rukovodiocima, baš u trenutku kada je Trump demonstrirao sirovu moć nad globalnim tržištima sirove nafte, preuzevši kontrolu nad venecuelanskim naftnim sektorom i naredio američkim specijalnim snagama da zarobe ruski tanker u sjevernom Atlantiku.
Trump je također pozvao rukovodioce nekih od najvećih energetskih kompanija u zemlji na sastanak u Bijeloj kući u petak.

Očekuje se da će rukovodioci tražiti od predsjednika snažne pravne i finansijske garancije prije nego što pristanu uložiti kapital u Venezuelu, prema riječima ljudi upoznatih s njihovim planovima.
Ranije ove sedmice Trump je rekao da bi američke naftne kompanije mogle biti „nadoknađene od strane nas ili kroz prihode“ ako investiraju u Venezuelu. Međutim, rukovodioci su ostali oprezni, a neki su naveli nepredvidivo donošenje politika kao razlog.
„Niko ne želi ući tamo kada nasumični prokleti tvit može promijeniti cjelokupnu vanjsku politiku zemlje“, rekao je jedan investitor privatnog kapitala specijaliziran za energetiku.

Razgovori u Miamiju u srijedu uslijedili su samo nekoliko sati nakon što je Trump rekao da će Venezuela predati milione barela nafte američkim brodovima s čarterom, koji bi sirovu naftu prevezli u SAD, gdje se rafinerije na obali Meksičkog zaljeva pripremaju za njenu preradu.
Bijela kuća je saopćila da će Washington „na neodređeno vrijeme“ kontrolisati venecuelansku naftu, preuzimajući životnu arteriju jednog od osnivača kartela OPEC-a.

Nakon bombardovanja Irana i Nigerije, „Venezuela je treći proizvođač nafte iz OPEC-a koji je SAD napao u protekloj godini“, rekao je Bill Farren-Price iz Oksfordskog instituta za energetske studije.
„Ovo je globalna agenda koja će sve više preoblikovati globalnu trgovinu energijom prema američkim uslovima i pravilima“, rekao je.

Međutim, Trumpov plan za oživljavanje venecuelanskog naftnog sektora već je naišao na skepticizam među američkim rukovodiocima, koji kažu da su politički i pravni rizici, u kombinaciji s niskim cijenama nafte, ozbiljne prepreke.
Američki ministar energetike Chris Wright sastao se sa visokim zvaničnicima Chevronea i ConocoPhillipsa, prenoseći Trumpovu poruku da najveće američke naftne kompanije moraju uložiti milijarde dolara u razorenu energetsku industriju Venezuele.

SAD su u srijedu također signalizirale da će otvoriti vrata američkim kompanijama za naftne usluge da rade u Venezueli i početi ublažavati neke od sankcija koje su oslabile njenu ekonomiju.
Međutim, Wright je u obraćanju na konferenciji Goldman Sachsa u Miamiju priznao da američki naftni giganti neće „sljedeće sedmice uložiti milijarde dolara u izgradnju nove infrastrukture u Venezueli“.

Veliki igrači u energetskom sektoru i investitori rekli su da bi SAD morao stati iza velikih projekata.
„Morale bi postojati ozbiljne garancije vlade da bi se veliki igrači vratili u Venezuelu“, rekao je visoki rukovodilac velike američke energetske kompanije. „Trebat će vremena da se vide stvarne investicije u zemlji, a još više da se poveća proizvodnja.“

Finansijska direktorica Chevronea, Eimear Bonner, zauzela je oprezan ton u zatvorenim izjavama investitorima u utorak i nije nagovijestila planove za kratkoročno širenje u toj zemlji, prema riječima prisutnih.
Chevron je jedina američka kompanija koja ima američku dozvolu za izvoz venecuelanske sirove nafte i nastoji izmijeniti svoj sporazum s američkim Ministarstvom finansija kako bi prodavala veće količine nafte iz te zemlje.

izvor (US oil groups warn they will need guarantees to invest in Venezuela)
@08-jan-26 CVX  $155.20

@08-jan-26 COP 93.94

Pluribus izmedju stvarnosti i sna

Pluribus (PLUR1BUS) je američka postapokaliptična naučno-fantastična TV serija koju je za Apple TV kreirao Vince Gilligan. U glavnoj ulozi je Rhea Seehorn, koja je ranije sarađivala s Gilliganom na AMC-ovoj seriji Better Call Saul a serija prati književnicu Carol, koju tumači Seehorn, dok se ostatak čovječanstva iznenada stapa u jedan „kolektivni um“ — u jednu košnicu svijesti koja nastoji miroljubivo asimilirati i Carol i sve druge ostale imune pojedince u sebe. Kroz sam naziv serije referira se na latinsku frazu 'e pluribus unum', što znači „od mnogih — jedan“.

Pluribus prikazuje kako se svijet radikalno mijenja nakon što svi ljudi na planeti spoje svoje misli i znanje u jedno jedinstveno biće - svi osim, naravno, glavne junakinje i još jedanaest drugih. Naučno-fantastični mehanizam koji to uzrokuje jeste vanzemaljska poruka koju SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) prima i dešifruje kao RNA sekvencu koja se potom proširi na cijelo čovječanstvo. Indikativno i interesantno je da barem u prve dvije epizode koje sam gledao, nema nikakvog direktnog uplitanja vanzemaljaca - osim samog slanja te audio sekvence — očigledno prije mnogo, mnogo vremena. To znači da sve što se dešava, sve što novo biće „Pluribus“ radi, je rezultat isključivo ljudskog znanja i ljudskih sposobnosti.

Ovo je posebno zanimljivo jer se uklapa u „minimalističku“ definiciju AGI (Artificial General Intelligence) koja ne podrazumijeva nikakvu superinteligenciju. Vidimo kako se Pluribus muči s biološkim istraživanjima potrebnim da bi riješio misteriju zašto je 12 ljudi imuno na promjenu. Svako tijelo koje je dio Pluribusa sada može pristupiti kompletnom znanju svih vrhunskih naučnika, ali neke stvari su i dalje teške. Ta sposobnost donekle podsjeća na ogroman AI model koji može imitirati (predviđati) bilo koga i bilo šta, ali ništa više od toga.

Naravno, Pluribus je kao prijetnja mnogo gori od takvog modela, jer je ušao u sve ljude na planeti i postao oni, umjesto da je samo duplicirao sve njihove sposobnosti. A Pluribus ima i sve-fizičku prisutnost i sve-fizičke pristnosti svakome.  

U stvari, ovo je jedan od najmračnijih mogućih scenarija za opstanak ljudske rase i čovječanstva kakvo poznajemo što je o5 u oštrom kontrastu sa opštim tonom serije, gdje je sve iznenađujuće normalno, pa čak i prilično ugodno za sve one imune ljude (komformiste), te na sva ta dešavanja (barem zasad) i to u toj mijeri da im se čini da uopšte ne vide nikakav problem u tome kako se stvari odvijaju. Sve to samo produbljuje očaj i frustracije glavnog junaka, koja ne može uvjeriti čak ni onih preostalih jedanaest "normalnih" ljudi u svojoj ekipi da se uopšte i potrude usprotiviti trenutnom stanju.

Ova situacija paradoksalno podsjeća i na najmračnije trenutke naše i vaše i njihove novije historije, kada je jedan dio gradjana i stanovnišva sa manje više istog zajedničkog govornog prostora, tokom rata u Bosni i Hercegovini demonstrirao brutalnu ravnosušnost sistematskom ubijanju, odvođenju, silovanju i svime onome što se dešavalo tokom raznoraznih etničkih čišćenja, svemu onome što se desilo u Ahmićima, u Prijedoru, Banjaluci, Foči, Sarajevu a osobito u Srebrenici. Mi kao jjudi smo često u situaciji da se suočimo sa zločinom i nepravdama, ali posebice tada su se mnogi našli negirati stvarnost u kojoj su se nalazili, tako stvarajući okruženje u kojem je nasilje moglo nesmetano napredovati i opravdavati. Slično, u seriji, 'imuni' likovi ne priznaju realnost događaja oko sebe, što dodatno produbljuje očaj onih koji pokušavaju djelovati – poput glavne junakinje – i ističe koliko je izolacija pojedinca snažna kada većina poriče ili redefiniše stvarnost.

Tu sada tu dolazi još jedno fascinantno poređenje između Pluribusa i savremenih AI sistema: i jedno i drugo su toliko ljubazni i uslužni da nodoljivo podsjećaju jedni na druge. Neki trenutni opisi i današnje reference o tome će vjerovatno uskoro zvučati zastarjelo aludirajući na osobine i mogućnost adaptiranja ličnosti LLM-ova iz 2025. godine — ali to ophodjenje i način na koji Pluribus nikada ne proturječi ljudima, nego se samo slože (kao fosne) sa svakim glupim zahtjevom, sa onim svojim blesavim osmijehom, očajno željan da usreći sugovornika na bilo koji način, fakat je vrlo komičan i asociativan sa AI. Problem je u tome što postoji jedan zahtjev na koji se Pluribus ne može složiti: da prestane tražiti „rješenje“ za njihovu imunost. Jer, vidiš, ima „biološki imperativ“.

Na kraju, serija realno prikazuje i vizuelno realno prikazuje realnosti nešto što nepoznato i strano što dolazi iz ničega il nečega što ga je generiralo i napravilo uz pomoć nečega stranog elementa koji je sastavljen isključivo od inteligencije na ljudskom nivou (ovo je malo komplikovano objasniti ali tako nekako izgleda) koja ima sasvim drugačije ciljeve od našh. Najfascinantniji aspekt svega (4C) jeste zapravo sloga i jedinstvo (i svrha) koje se može vidjeti kod Pluribusa — sama činjenica da je to jedno jedino biće sa sposobnostima milijardi ljudi — dovoljno da ga učini moćnijim od čitavog čovječanstvа.

 

In The Name of Music ...

Peporuka za slušanje. 

Album Attempted Martyr benda Prostitute dolazi iz Dearborna, prvog grada u SAD-u s većinskim arapskim stanovništvom, smještenog odmah zapadno od Detroita, u saveznoj državi Michigan. Grad broji više od 100.000 stanovnika, dom je kampusa Univerziteta u Michiganu i najveće džamije na sjevernoameričkom kontinentu, što ga čini kulturno vrlo raznolikim mjestom.

Iako ima tipično američki izgled – široke ulice, trgovačke centre i benzinske pumpe – Dearborn nosi i tragove svoje industrijske prošlosti. Odlaskom mnogih automobilskih kompanija, koje su stoljećima oblikovale regiju, grad je osjetio pad ekonomske vitalnosti. Mnoge industrijske zgrade sada djeluju oronulo, a duh nekadašnjeg prosperiteta ispunjava napuštene tvornice i prazne ulice. Ipak, upravo taj kontrast – između industrijskog pada i kulturne živosti multikulturalnog stanovništva – stvara jedinstvenu, gotovo opojnu atmosferu.

U ovom okruženju, vokal i multiinstrumentalist Moe Kazra i bubnjar Andrew Kaster upoznali su se u mladosti i odmah postali bliski prijatelji. Njihovo bratstvo raslo je kroz zajedničke izazove – često radeći iste poslove dok su paralelno razvijali svoj glazbeni identitet – što je prirodno dovelo do osnivanja benda Prostitute.

Prošle jeseni, bend je objavio svoj zapanjujući debi album Attempted Martyr. Svaka linija, svaki udarac bubnja, svaki riff bio je predmet strastvenih rasprava i pažljivog oblikovanja. Ta pedantna pažnja prema detaljima donijela je rezultate: album probija žanrovske granice i već osvaja publiku širom svijeta.

Njihov teatralni noise rock prepoznatljiv je po slojevitosti i raznolikosti utjecaja – od arapskih melodija koje odražavaju nasljeđe Dearborna, preko ritmova zapadnoafričke tradicije, do harmonija i tekstura inspiriranih istočnoazijskom glazbom. Ova mješavina stvara zvuk koji je istovremeno sirov i sofisticiran, emocionalno intenzivan i tehnički fascinantan, baš kao grad iz kojeg dolaze – grad u kojem industrijska prošlost i multikulturalna sadašnjost koegzistiraju u neobičnoj, ali privlačnoj harmoniji.

Ono što izdvaja Attempted Martyr nije samo zvuk – to je energija. Recenzije hvale album zbog njegove sirove brutalnosti i emocionalne težine. Bilo da je riječ o nabijenim, zgrušanim gitarama i bubnjevima, ili nasilnim, gotovo ritualističkim vokalima, Prostitute uspijevaju kanalizirati gnjev, tugu i realnosti u umjetnost koja udara direktno u srce.

Kako kažu članovi benda, album je nastao „u sred globalnog i ličnog haosa”. Attempted Martyr koristi noise rock i post‑punk izražaj kao oruđe otpora stereotipima i marginalizaciji, birajući direktan i necenzuriran izraz za frustracije rođenih iz iskustva arapske zajednice u Americi.

U tom smislu, Prostitute ne nude samo muziku – nude poruku. Spoj sirovog zvuka, svjesne tematike i kulturne slojevitosti čini Attempted Martyr izuzetno moćnim debijem i jasno pozicionira bend kao jedno od najsvježijih i najprovokativnijih lica moderne noise rock scene.

Za poslušati:
Amyl And  The Sniffers  - Amyl And The Sniffers

Amyl And The Sniffers jednako pripada muzičkim izrazima bliskim onima koji se mogu čuti po londonskim pubovima kao i onoj čistoj garažnoj muzici. Zvuk im je pomijesan australijskom energijom AC/DC iz 70-ih sa primjesama The Stooges koji su se utopili u motoriku jednog od najvecih australijskih punk bandova Cosmic Psychosa. Tako sa primjesama ta dva najveća australska benda generirane su u njene najnovije zvijezde, sa ključnim dodanim zenskim frontvokalom. Zabava i bijes dostižu vrhunac na ovoj posljednjoj pjesmi Some Mutts (Can't Be Muzzled), gdje Amy Taylor ismijava bivšeg ljubavnika razvaljujuci rifovima koji su se nemilosrdno svirali tokom atipično epska četiri minuta .



Producent Ross Orton, čiji prethodni radovi uključuju Arctic Monkeys, uradio je veoma dobar posao zvukom koji jedva da se čuo i koji je jedva postojao na prethodnim EP-ima, tako da one prave punk eksplozije GFY i Punisha sada ovdje imaju pravi uticaj. Svoj ovoj kompaktnosti dominira Taylorina intenzivna harizma : bilo da je bijesna (Gacked On Anger) ili romantična („Pivo u ormariću, tvoje oči u moje“), ona je veličanstvenena kraljica ove ploče

Za poslušati:

Gaye Su Akyol - İstikrarlı Hayal Hakikattir

Gaye Su Akyol je upečatljiva i osebujna mlada turska pjevačica. Za svoj nastup 2018 godeine na Womad festivalu obukla je se kao prava pop zvijezda – s visokim srebrnim čizmama, šortcevima  i pelerinom, ali je zato napravila jedan hrabar eksperimentalni set koji je spojio tradicionalne turske i klasične rock utjecaje, a sve to zajedno sa moćnom molbom za slobodu medija. Yaz Gazeteci Yaz proslavila je stara provjerena veteranka i pjevačica Selde Bağcan, a postala je još poznatija i relevantnija nakon svih dešavanja i događaja u Istanbulu, njenom rodnom gradu.Ovaj, njen drugi album, Istikrarli Hayal Hakikattir (Dosljedna fantazija je stvarnost) pruža dodatni podsjetnik na njen snažno originalan pristup i nsatup. Osim matičnih utjecaja turske narodne muzike, mogu se čuti i drugi utjecaji koji uključuju Nirvanu i Nicka Cavea, a uz pomoć impresivnog gitarskog benda stvorila je prepoznatljiv folk-rock stil u kojem čvrsti bas rifovi i perkusije podupiru izrazito turske melodije. Ovome se dodaje dašak elektronike i lokalnih žičanih instrumenata uključujući oud, bağlama i cumbüş.

Tema je, kako objašnjava u svojoj „umetničkoj izjavi“, „san o čistoj slobodi“ i potreba da se „kreira kontra-stvarnost kako bi se izazvalo organizovano zlo“. Mnoge od pjesama su spore, zamišljene i poetične balade, s njenim dušebrižnim glasom uparen te odvažnom podrškom  benda koji se odvaja radi instrumentalnog vježbanja na kraju Meftunum Sana (Captivated By You) ili pruža neočekivani flamenko ambijent za nervozne Şahmeran. To je često bolan i lični set, sa samo jednom pjesmom koju nije napisao Akyol.

Šupak

Šupak. Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg sugrađanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrijednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva.

Šupčina je viši stadij šupka, a nižem stadiju se laskalo da je pakšu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vješto ubacivala, prilagođavala i uvlačila u tuđe guzice (kriterij je bio da su veće od njih samih) i to uglavnom iz koristi i ličnih interesa. Nije ih bilo teško prepoznati jer im je svima bilo zajedničko da u svakom momentu uzdižu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono što je njihovo, njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u duši i nerijetko po profesiji.

Papak je nesto blaži oblik pakšua koji je najčešće dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nižih društvenih i socijalnih struktura. Njihov najveći zajeb je to što se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima čaršije, mada su cijeli život težili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu i Cecu. Zatvore oči u transu kada čuju "Bum Cile bum...", nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju čaše po kaficima, a "poslastica" im je dokazivanje muškosti, dok razbijaju prazne pivske flaše sami sebi od glavu?! Kad priča, papak pretjerano galami i mlatara rukama, obožava cvijetne ili geometrijske dezene na košuljama, a u unutrašnjem džepu sakoića obavezno se nađe ćakijica u slucaju "Ne daj Bože, nek se nađe..."

Papčina je viši stadij papka, a niži stadij je obogaćen epitetom ljaksafon. Za razliku od šupaka, ova romantična grupacija je primitivnija i bezazlenija, mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih čarsijsko-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane šupak, što se nerijetko dešavalo, da ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac, portir, vatrogasac i sva ostala "uniformisana" zanimanja i još, ako ikako može, ponešto od oružja.

Na žalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na našim bivšim prostorima što je uslovilo čak i nastanak i izgradnju jednog "novokomponovanog" dijela grada koji se zvao "Kineska četvrt", gdje su preko noći doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki sapadžija, ipak su rijetki i "normalni" stanovnici ovog naselja bili prinuđeni slušati jezik koji je u dobroj mjeri podsjećao na kineski: umijesto da kažu ovdje, tamo ili nedavno, u Kineskoj četvrti se govorilo: tuj, nuj, o tojc....ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabilježiti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u našem gradu moglo vidjeti i čuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kafićima, umijesto Indexa ili Bijelog dugmeta, rastura Bum Cileeeeee Bummmmm & co.

Levati su face bez identiteta i u vječitoj potrazi za njim. Vrlo su podložni svim vrstama uticaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Levate smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Beču (uglavnom samo zato da bi po povratku u naš grad mogli pričati o tome), ali i na koncertima narodnjaka i, normalno Bum Cile bum..., kako negdje u prikrajku oduševljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu "božanskih tonova". Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka, dok su se šupaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moć. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblačiti i patili su od "marke", bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehničkim uređajima. Prirodno stanište ove, levatske, grupacije uglavnom je bilo "bliže" predgrađe tako da su se, prilikom izlaska u čaršiju, često mogli vidjeti po WC-ima mnogobrojnih kafića, kako (već upotrebljenom maramicom) ili toalet papirom glancaju cipele, skidajući sa njih prašinu ili čak blato.

Grebatori i đubrad su viši stadiji levata, a niži stadij možemo okarakterisati kao Muzevire. Mnogi pripadnici navedene grupacije uspješno su se transformisali u vrsne džeparoše i hapce. Zajednička osobina im je da su krajnje neodgovorni i nepouzdani, poročni, lijeni, beskarakterni i prevrtljivi iako se i među njima, mada rijetko, moglo pronaći "svijetlih primjera", koji su zaista pokušavali i bolje i više, ali su na kraju ipak ostajali samo levatići. Njihov najveći peh se sastojao u tome što nikada nisu bili svjesni da su stvarno levati.

Nasuprot svima njima, bila je Raja! Kako samo lijepo zvuči ta riječ! Mada iskonsko značenje te riječi ima sasvim drugo značenje, kod nas, kada kažeš za nekoga da je raja, onda to jednostavno znači da je tip OK. Znači da se možeš pouzdati u njega, da te od njega nikada neće zaboliti glava, da te neće žednog prevesti preko vode, da mu možeš vjerovati i da on od tebe očekuje da mu vjeruješ. Znači da te nikada (bez razloga) neće izlevatiti, da nije šupak i da iskreno sažaljeva papke. Ne voli grebatore i muzevire i užasava se gluposti i sile. Raja je sinonim za dobrog čovjeka, prijatelja ili komšiju, za iskrenog, poštenog i "pravog igrača".

Viši stadij za Raju je Jaran, a niži (što je i sasvim prirodno i za očekivati) ne postoji. Ova grupacija je plemenita, humana i solidarna, a jedina mana im je (pa i nije baš neka mana) što nerijetko vole cugati. Ponekad čak i previše, tako da se može, greškom, dobiti nerealna slika o njima. Dešavalo da u cugi izgube osjećaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale dobiti obrnuti smisao. Međutim, masa njihovih drugih kvaliteta u dobroj mjeri amortizuje ovu manu, tako da, mada su porodični problemi učestala pojava kod ove grupacije, oni su ipak i zauvijek voljeni jer znaju, hoće i ne ustručavaju se da vole druge i da im poklanjaju svoju ljubav. Žene i cuga su im slabost, ali to je samo rezultat prekomjerne i učestale akumulacije pozitivnih i divnih vibracija, kao i potrebe za oslobođenjem tih osjećaja. U svakom društvu su rado viđeni iz prostog razloga jer su pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer umiju animirati sredinu i iz ničega napraviti feštu. Uvijek su okruženi prijateljima i oni im neopisivo mnogo znače u životu.

Eto, tako je nekada bilo! Znalo se ko je raja, ko je levat, ko papak i ko je šupak. Sve se znalo!

Selekciju je, normalno, pravila raja, koja je jedina i imala pravo na to, prije svega iz potrebe za samoodržanjem, ali i iz prijeke potrebe za očuvanjem pravih vrijednosti. I svima bilo dobro.

Ali šta se desilo?

Dođoše neka čudna, morbidna i teška vremena. Probudiše se aveti mraka, pritajene i brižljivo njegovane u bolesnim šupačkim umovima. Pohasiše se, šatro religiozno i nacionalno, na sve tri strane šupci i naložiše neke opet religiozne i nacionalistički naoštrene papke i poluljude, jedne na druge! A papci kó papci, jedva dočekali! Sve što je nekada bilo nenormalno - preko noći postade normalno! Proglasiše sami sebi ulogu neke, samo njima objašnjive, ugrožene žrtve i postadoše dželati! Kao, bore se jedni protiv drugih, a opet svi isto rade! Sve po potrebi i mogućnosti. Šupci zavrištaše mašući zastavama, papci zavitlaše kamama, a levati se izgubiše u tome svemu, prepuštajući se zakonu jačeg, ali i ne bježeći od njega. I jedni, i drugi i treći utopiše se u tom "sveopštem narodnom veselju", vrlo lako pronađoše sebe i svoje mjesto u tome svemu, zavladaše i napraviše neke druge, kažu "svoje" podjele!

A meni lično, osim nacionalnih, teško vidjeti neke druge!

I bilo bi nepošteno, a ne spomenuti svačiju ulogu u tom paklu. Neko će se zapitati, a šta je sa Rajom? Na žalost, Raja je šutila! Raja je samo, kó fol mudro, gledala i šutila. I popušila!

Prođe rat - šupci se obogatiše, papci se ispucaše i oćejfiše, a levati se prilagodiše.

Da nije smiješno, bilo bi za plakati.

Autor nepoznat

Pretvaranje mora u sonični okean, MONO - Nowhere Now Here

Sukob i medjusoban odnos između tame i svjetla je univerzalna tema s dugogodišnjom bogatom istorijom. Muzički, možda niti jedan bend u 21. vijeku nije taj odnos uspostavio dosljednije ili učinkovitije od japanskog MONO.
U posljednje dvije decenije sa 10 albuma, japanski instrumentalisti MONO su obuhvatili šaroliku publiku i objedinili ih svojim post-metalom gdje su koristili sve veći broj instrumenata kako je koji novi album dolazio. Kako se njihova instrumentalna paleta se sve više širila - a koja je počela ozbiljno 1999. godine s tradicionalnim postavom bendova bubnjeva i gitare - dosegla je i narasla toliko da uključuje čak 30 orkestralnih instrumenata da bi sada, na posljednjem desetom albumu "Nowhere Now Here", bend dodaje i elektroniku u svoj repertoar sa kojom i band generalno eksperimentiše.



Na albumu, MONO su po mnogima nadmašili i sami sebe jer je ovo fakat prekrasan, detaljan album pun obrta i strasti. Oni koji mu daju šansu, mogu očekivati jedno lijepo i intenzivno iskustvo prilikom slušanja, a vjerujem da u 2019. godini se neće objaviti mnogo albuma koji bi se mogli oduprijeti snazi muzičkog izražaja i pečata ovoga albuma, tako MONO bezrezervno zaslužuju svaku pohvalu.