Če ne veš kako je bilo

Čitav ovaj text je kopiran sa FB profila Borisa Dežulovića a svrha mu je edukativno-informativnoga karaktera - odnosno da ne padne u zaborav i da se činjeničnost kroz informaciju afirmira i širi dalje.
 

Prije gotovo pola stoljeća, 18. oktobra 1977., odigrao se jedan od prijelomnih i najznačajnijih događaja u cjelokupnoj kulturnoj povijesti Slovenije: debitantski nastup mladog punk banda Pankrti u ljubljanskoj gimnaziji Moste bit će početak "totalne revolucije" koja će tri godine kasnije izroditi kultni album "Dolgcajt", trenutak kad je slovenska kultura prvi put postala većom od sebe i vlastitog jezika.

Mlađi čitatelji teško će shvatiti o čemu govorim, pa ću pokušati objasniti. Slovenija je u to vrijeme bila jedna od šest republika federativne Jugoslavije, uz Makedoniju jedina s jezikom nerazumljivim ostatku zajedničke države. Zato, uostalom, iste te 1977. makedonski Leb i sol na svom istoimenom prvom albumu svira isključivo virtuozne etno-jazz-rock instrumentale, a slovenski Buldožer na svoj drugom albumu, kao i na prvom, pjevaju isključivo na hrvatsko-srpskom. Kada su, međutim, krajem te godine prvi put nastupili u Zagrebu, Peter Lovšin, Gregor Tomc i Pankrti svoju su "bulanu Lublanu" urlali na perfektnom slovenskom. 

Od toga dana, mi s druge obale Sutle počeli smo učiti taj neobični jezik, toga dana i službeno je započelo ono što će se kasnije nazvati "jugoslavenski novi val". Sve što smo znali o muzici više nije vrijedilo ništa, sve što će se uskoro dogoditi u Sloveniji i ostatku Jugoslavije - od Lačnog Franza preko Šarlo Akrobate ili Haustora natrag do Laibacha - sve je započelo s Pankrtima u gimnaziji Maste: čak i Johnny Štulić na kultnom prvom singlu Azre "brije bradu, brkove da liči na Pankrte". 

Nikad prije slovenska kultura nije osvojila tako veliki teritorij, savršeno pri tom rezonirajući s punkerskom "totalnom revolucijom" na Zapadu, a istovremeno čuvajući svoj slovenski i ljubljanski kulturni identitet. S Pankrtima tako započinje i povijest suvremene slovenske kulturne i društvene avangarde: prije Pankrta - kako je to jednom napisao Miljenko Jergović - Slovenija je bila zemlja Borisa Kidriča i Edvarda Kardelja, nakon Pankrta postala je zemlja Mladine, Tribune i Katedre. Mlađi će, rekoh, teško shvatiti, pa evo boljeg primjera: Janez Janša - za njega ste vjerojatno čuli - tih je davnih dana, na primjer, odani Titov stipendist, ambiciozni član Saveza komunista i rukovodstva Saveza socijalističke omladine, pa kao jedan od najperspektivnijih mladih marksističkih kadrova te 1977. predvodi prvu četu omladinske brigade Ivo Lola Ribar na tradicionalno hodočašće u jugoslavensko svetište u Jajce, slaveći bratstvo i jedinstvo i herojski Narodnooslobodilački rat. 


Kako danas, iz te historijske perspektive, moćno zvuči subverzija Pankrta, koji istih tih dana u gimnaziji Moste pjevaju "Ni več smisla/ vzel ste ga vi", kako u to vrijeme, dok mladi marksist i student općenarodne obrane i društvene samozaštite Janez Janša maršira u Jajce, moćno zvuči njihova "Totalna revolucija" - "Janez hoče iti maširat/ Janez noče več basirat/ Janez hoče stati na mir/ Janez kdo bo plaču pir?/ Janez noče biti več Janez/ Janez hoče biti kdo drug/ Janez noče več boga/ Janez, kurbin sin, zakva?", uz refren "Totalna revolucija za nega ni rešitev/ Janez kurbin sin hoče samopotrditev"! Tako je, eto, izgledala Slovenija prije pedesetak godina, u vrijeme kad nas je jedan bend iz Ljubljane učio govoriti slovenski i misliti svojom glavom, kad je novi slovenski kulturno-društveni model nama iz Hrvatske ili Srbije izgledao kao avangardna utopija, a socijalistički hipiji "brijali bradu, brkove" i htjeli biti napredni kao Slovenci. Skoro pola stoljeća prošlo je otada, na mjestu historijskog koncerta Pankrta u ljubljanskoj gimnaziji danas stoji spomen-ploča, Lovšin je, hvala na pitanju, dobrodržeći stari punker, zajebava se s unucima, na televiziji gleda nogomet i svakih par godina okupi staru bandu da malo zasviraju, a Janša kao perspektivni mladi antikomunistički kadar i danas, baš kao i onda, slavi slovensko bratstvo i jedinstvo i oslobodilački rat. Pa ovih dana na predizbornim skupovima okuplja četiri neka nesretnika koji pjevaju "Če ne veš, kako rodila se je tvoja domovina/ če ne veš za njene rane,/ pojdi vprašat veterane" - pjesmu koju je Janša potpuno istu, od riječi do riječi, slobodno mogao pjevati i pred jugoslavenskim generalima u Jajcu 1977. 

Osim što je riječ o tužnom prepjevu pjesme "Ako ne znaš što je bilo" hrvatskog pjevača i ikone neonacističke ekstremne desnice Marka Perkovića Thompsona! Tako, eto, izgleda Slovenija pedesetak godina nakon što smo mi u Hrvatskoj učili slovenski, oponašali ljubljanske punkere i "brijali bradu, brkove da ličimo na Pankrte". Napredni i avangardni Slovenci danas ne samo da oponašaju Hrvate, nego oponašaju najgore među njima. I kao da to nije dosta, u usporedbi s Janšinim domobranskim trubadurima, koji Thompsonovu pjesmu pjevaju entuzijazmom mučenika na nekoj hotelskoj terasi onih davnih sedamdesetih, i sam Thompson - radioaktivna neonazi/rock/folk mutacija Bijelog dugmeta i Iron Maiden nakon tri uzastopna kolektivna moždana udara - zvuči moćno kao... kao, jebiga, Pankrti. U tužnom obratu pola stoljeća kasnije, Slovenci "briju bradu, brkove da lične na - Thompsona". Reći ćete, uzaludnije potrošenih pedeset godina svijet nije vidio. "Totalna revolucija", međutim - ako ste pažljivo slušali Lovšina - za Janeza ionako "ni rešitev": "Janez kurbin sin hoče samopotrditev."